25.01. - 05.03.2018.

loci aesthetici - izložba

Izložba
loci aesthetici
Muzej Mimara 25. siječnja do 5. ožujka 2018.

***

Citirajući Aristotelovo razmišljanje o veličini i teškom razumijevanju toposa¹, Heidegger govori o tehničko-znastvenom "osvajanju" prostora i njegovu "plastificirajućem" stapanju s umjetnošću. Pozadina ovog razmišljanja je metodološki pristup toposu u Aristotelovoj Topici i učenje o mjestu i prostoru (τόπος καὶ χώρα) u njegovoj Fizici (knjige I-IV). U maniri Aristotelove Topike (usp. "institui Topica Aristotelea conscribere", Ciceron, Epistulae ad familiares, 7,21) Ciceron propitkuje mjesta (loci) kao dijelove (partes) i izvore (fontes) na kojima se temelje argumenti. Za Cicerona je mjesto (locus) sjedište ( sedes, usp. locus residendi) argumenta koje dvojnim činjenicama² priskrbljuje vjerodostojnost. Odnos mjesta i argumenta (locus et argumentum) jasniji je u kontekstu "boravišnoga" stanaka ( quasi sedes³) nekog argumenata. Ciceronovi loci su mjesta iznalaženja i sjećanja⁴, vezani uz mnemotehničku loci-metodu (usp. μνημονικὸν τέχνημα, Platon, Hipija II, 368d, 6-7), oni prebivaju u neizustno posvećenim prostorima. Pozivajući se na Aristotela i stoike, Ciceron temelji svoju argumentaciju o toposima na tehnici iznalaženja ( τοπική τέχνη) i prosudbe (διαλεκτική τέχνη). Dijalektika (διαλεκτικὴν⁵) je za Cicerona prostor znanja (scientia) i umjeće prosudbe (iudicare), dok je Topika (τοπικὴ), inveniendi artem⁶, umjeće lakšeg iznalaženja (usp. invenire i reperire) skrivenih stvari, ako je neko mjesto (loco) označeno i poznato (demonstrato et notato⁷). Toposi (τόποι) Aristotelove Topike dolaze iz Platonove metode logičkog zaključivanja (συλλογίζεσθαι), kao i metode logičke razdiobe (διαίρεσις). U potrazi za načinom zaključivanja bez oprečnosti, u Aristotelovoj τόπος-metodi vodi se diskusija između pitatelja, znalaca i biratelja plauzibilnih premisa, i odgovaratelja, reprezentanta odabrane teze. U scenariju prosudbe i prepirke, pitatelj i odgovaratelj se trude dijalektičkom metodom oko iznalaženja krajnje plauzibilnih za ključaka. Pitanje potrebe filozofiranja⁸ u kontekstu neizustnih estetskih toposa nije usmjereno na određeni predmet, ono nastaje u suodnosu brojnih pojmova (usp. τόπος kod Schopenhauera) nekog opuštenog disputa iz čije se nedorečenosti rađaju novi toposi. Rasprava o fizičkim (φυσικός, ne σωματικός) zakonitostima mjesta i prostora u Aristotelovoj Fizici temelji se na konstataciji "da nešto kao mjesto postoji" (usp. ὂτι μὲν οὖν ἔστιν ὁ τόπος, Aristotel, Fizika, IV 208b1), kao i na činjenici različitosti između mjesta i prostora (usp. ὀ τόπος τι καὶ ἡ χώρα, isto, IV 208b7). Platon u Timeju koristi pojmove mjesto (τόπος) i prostor (χώρα) izmjenično, dok pojam ἕδρα u Državi ( φαινομένην ἕδραν, Država, VII, 517b2), kao dio topologizirajućeg diskursa, ima značenje sjedišta [sjedalice] i podloge (usp. isto, ἕδρᾳ φαντάσματα αὐτοῦ, VII, 516b4). Za ontičko uprostronjenje bića, ukoliko je ono to što jest (usp. τὸ ὄν ᾗ ὄν, Arist. Met. 1003a21 do 1005a13), Aristotel podrazumijeva otvorenost prostora (usp. χώραν τοῖς οὖσι, Aristotel, Fizika, IV 208b32). Iz perspektive topološkog promišljanja χώρα ima prostorno značenje, ali i proširenu [paradoksalnu⁹] relevantnost po kojoj se nekoga ili nešto treba prepustiti njegovim načelima mira i reda. Pored argumentacijske i retoričke funkcije toposa, Aristotelov τόπος djeluje kao [pokretljivi] spremnik [ili kao ovojnica], koji u određenom prostoru obavija [svoj] predmet. Estetski topos (locus aestheticus) se razlikuje od prostora stvari (χώραν τοῖς οὖσι) i nije tek puka ovojnica nekog predmeta. Mjesta iznalaženja ( τόποι), prostorne otvorenosti (χῶραι) i uprostorenja (ἕδραι) predmetnoga su preikonografski spoznajni horizonti estetskoga koji u konkretnom slikovnom uzbiljnjenju postaju dio tehničko-poetske deskripcije. Inspirativni ulazak u ikonografske sadržaje susreta ( τόποι συνάντησης) i izvlačenje iz zaborava (usp. ars reminescendi) slikovnih graničnosti (πέρας¹⁰ u Timeju ima značenje forme, usp. lat. finis) su toposi umjetnikovog potpunog "prepuštanja stihu" (Kandinski).

Međuprostorna (usp. Lessing, Raum als eigentliches Gebiet der Malerei, Prostor kao temeljna kategorija slikarstva) "predaja" poetskoj šutnji (u sp. "...pictura poema silens", Horaz, i "Schweigen" kod Wittgensteina) mjesto je susreta (locus occursus) umjetnosti, glazbe i filozofije u kojem suzvučje (intermissas) slike, tona i riječi tvori zajednički estetski topos (usp. αἰσθητοῦ τόπος, Arist. Met. 1010a.25). U estetskom toposu pospremljeni su tragovi (usp. zančenje pojma trag kod W. Benjamina) slike (usp. simulacra et imago, Lukrecije, De rerum natura), zaštićeni od brisanja i odgode [traga], oni ozbiljuju poietske (ποίησις - Bilden, Schaffen) igre i djeluju zaigrano na "ikonske i pikturalne razlikovnosti" (usp. ikonische, bzw. pikturale Differenz, ikonska i pikturalna razlikovnost, Gottfried Boehm). U toposu razlikovnosti umjetnik stabilizira dobivene estetske pozicije "oblikovanjem i promatranjem" i priprema (repraesentatio, Kant) aistetsku (αἴσθησις) strukturu slike za [promatračev] aktivni (usp. aktivna i pasivna apercepcija kod Wilhelma Wundta) empirijsko-apercepcijski (usp. empirische Apperzeption, Kant i apperception kod Leibniza) kontekst. Kroz komunikacijske procese izvoditelja slikovnosti i slikovnoga objekta tematizira se i korespodentnost topoloških motrišta koja u postupku nastajanja predmetnoga (us p. Sichtbarwerden kod Husserla) postaju fenomeni slike za nekoga. Slika, kao protočno mjesto pikturaliziranih toposa znanja i otvorenosti, postaje trijadni susret umjetničkog djela, umjetnika i promatrača i stabilno mjesto (sedes et locus) slikovnih obzora u "tu-nazočnoj daljini".

U organizaciji Likovne akademije: Akademia im. Jana Długosza w Częstochowie, na brojnim izložbama i umjetničko-filozofskim simpozijima diljem Europe, Amerike, Japana, Kine, Australije i Afrike sveprisutan je locus Częstochoviensis, stvaralački topos u kojem se prožimaju zorovi slike s jezi čnim, skulpturalnim i grafičkim metaforama. Ovom izložbom profesori Likovne akademije iz Čestohove: Włodzimierz Karankiewicz, Beata Bebel-Karankiewicz, Bartosz Frączek, Jarosław Kweclich, Justyna Warwas, čestohovsko-bečki kipar Robert Puczyński i hrvatska umjetnica Barbara Raič osluškuju ( ἀκούειν) glagoljive topose susreta i "logikom očiju" (Cézanne) utiskuju u slikovno polje "ono što žele vidjeti" (Jean Paul).

Tonska jeka unutarnjeg duktusa i mukla ne-mjesta (inopia loci) slike pitaju svoga tvorca Jarosława Kweclicha: philosophandumne sit - treba li filozofirati? Kweclich, i sam pitajući slikar-filozof, u otvorenom dijalogu s metaforičkim portretima svoje slike, odgovara na ovo pitanje pra-formom sliko-zvuka i molskim pjevom kista kroz gustu materiju, gdje njegov slikarski hod postaje filozofiranje. Sve dok se filozofija ne dogodi u njemu¹¹, on majstorski dozira svjetlost postojećem slikotonu i postiže dursku svježinu slike, jer životna predanost pitajućeg tu-bitka filozofiranju (βίος θεωρητικός) Kweclichev je sebespoznajni topos (vgl. γνῶθι σεαυτόν), prepoznatljiv u njegovim peripatetičkim (περιπατῶν) sliko-filozofemima.

Zvonki su lirsko tonski zapisi boje na beskrajnome (ἀπείριτος) cvjetnome polju Beate Bebel-Karankiewicz. Suzvučje trenutaka šutnje ( tempus tacendi) i koloritne notacije, skladano jedva čujnim doticajima kista i platna, tihi su poemi (usp. poema silens, Simonid) u toposu hižnoga bitka. U estetskome dijalogu tvarne ljepote boje (belezza di colori) i cvjetnih simfonijskih (simphonia florea) zapisa, milozvučno zvuči lučeća duša slikarstva.

Višeslojni sliko-objekti grafički su panegirici (πανηγυρικοί) dobrome slovu slikarstva. Vješte ruke slikara Włodzimierza Karankiewicza oblikuju i neslikarsko tvorivo u slikarsku građu. Predmetne apstrakcije, slovne [λόγοι] i brojne [ἀριθμοί] poruke i tisuće spontanih dražesti oblikovanih čitljivom slikarskom manirom (in picturae modum) postaju dijelom Karankiewiczevog estetskoga diskursa. Njegovo poetsko djelovanje, pretvoreno u vrhove umjetničke "svrhovitosti bez svrhe" (usp. bezinteresno sviđanje kod Kanta), "rodbinski" (usp. cognatio, G. Bruno) povezuje literaturu, umjetnost i glazbu.

Metafore sjećanja i poetsko poimanje (αίσθάνοµ αι) viđenih stvari (memoria rerum) i izgovorenih riječi (memoria verborum) "daleki" su toposi koji slikovno progovaraju u mnemotehničkom slikarstvu (usp. μνημονική τέχνη i μνημονικά) Bartosza Frączeka. Slikarska dispozicija (dispositio pictura), u topološkom prijelazu od izvanjskoga okružja ( ex loco extrinseco) stvari (usp. χώὰν τοῖς οὖσι, postor "za" stvari, Arist. Fizika, 208b32) do štafelajske "blizine" ( in loco intrinseco), odiše intimnom blizinom prošlosti. Sve je u dinamici: i mjesto prostora (usp. Fizika, 213b4-5, κίνησις κατὰ τόπον - promjena mjesta, Bewegung hinsichtlich des Ortes) i "felix aestheticus" (A.G. Baumgarten), koji žuri kroz buduće slikarske prostore (loci aesthetici). Tražeći mjesto uprostorenja ideje, on susreće vrijeme [šutnje], koje u slikovnim zapisima postaje i vrijeme slike (pictura poema silens).

Materija (ὒλη) kod Aristotela ima svojstva nemoći, inertnosti i bezobličnosti (ἀειδὲς καὶ ἂμορφον, Aristotel, Met. 1037a 27). Leibniz u njenoj inertnosti vidi snagu otpora, a Hegel samu bit, a jer izaziva "refleksiju u sebi", ona je [za Hegela] "temelj ili supstrat forme"¹². Robert Puczyński otkriva "težnju" materije (usp. ἀλλὰ τοῦτʼ ἒστιν ἡ ὒλη, Aristotel, Fizika, I, 9, 192a22) za formom (ἀειδὲς καὶ ἂμορφον) i kroz neograničene (αόριστον, Met. VII 11, 1037a27) mogućnosti plastificiranja obrađuje njenu podašnost do kona čne zrelosti (materia matura). U svojim razigranim i plastificirajućim procesima Puczyński koristi različite materijale i estetsku snagu materije (usp. ὕλη αισθετε, Met. VII 10, 1036a), jer konačno, objekti nastaju u njoj (usp. τὸ δ̓ ἐνῷ γίγνεται, Plat. Tim. 50d1). Vizualizirajući dinamiku izlaska (usp. ordo rerum extensarum, Hegel) iz obične predmetnosti i sposobnost izvedbe sadržaja, Puczyński pojačava apstraktnost predmetnoga, bitnu poruku njegove spontane objektivacije (usp. Nicolai Hartmann).

U vokabularu polifonih geometrijskih formi Justyne Warwas, kompozicijsko ritmiziranje, povezano višezvučjem boje i gradbenim crtovljem, poprima oblik diskursa o kontrapunktnoj signifikantnosti. Transcendirajući monolog unutarnje ekspresije, ona blagim dodirom kista rekomponira geometrijske pejzaže i lomovima svjetlo sti stabilizira višedimenzionalnost kozmičkoga bijega. U kontekstu tehničke slike, Justyna Warwas pronalazi "igru" (usp. παιδεία kod Platona) otpora protiv tehničke manipulativnosti (usp. Vilém Flusser), i u istom toposu, kroz imago-pictura-kontekst (Kepler), priprema susret (convenire in unum locum) programiranih i programskih paradigmi s unutarnjom "instrumentacijom" geometrijske vizije svijeta (usp. Harmonices mundi libri V, Kepler).

Kroz sve-vidno trsje (usp. vitis - trs), k[i]rčke (usp. Κἰρκης δ̓ ἒνδονἂκουον ἂειδούσης ὀπὶ πέλωρα, Od. X 221) tjesnace (usp. sutal, sutla, sutina, suć - έπιούσιος) i zvjezdopisne (ἄστρον+τόπος) "sjene južnoga magarca" ( umbrae aselli australis, usp. Περὶ τοῦ ὄνου σκιᾶς. Demostenov govor pred Atenjanima), sritnica tkalja (felicisimma textrix) brodi su-tvarnim [usp. sut i Sutvara] zjevom, gdje purpurno slovo zvegi (purpurea nota resonat). Drivom orući (usp. aratio, ars, ἄροτος) ponore i more, privučena ljubavlju prema svojima, Barbara Raič, glagoljivim kistom budi pospano gričje i sljemenje, i moćnim krivuljama riše daleko nebo oštre straže i veloga huma. Spoznajno čineći svoje (usp. τὰ αὑτοῦ πράττειν, Plat. Država, 433a8), ona formom u tvorivu (usp. μεταξύ, Plat. Goz. 202e i Arist. Metaf. I 7, 1057a, παρούσία, Arist. O duši, II 7, 418b16) romari (usp. πανεπιδημία τίς ἐστιν ὁ βίος, život kao hodočaš će, Pseudo-Plat. Aks.-Ἀξίοχος, 365b) glibokim nebom (D. Domjanić) i drobnim dlanima, između bijelih niti (usp. intexuit albis, Ovid. Met, VI 577), utiskuje varhusućno (Kašić) slovo.

Božo Raič

------------------------------------------
¹ "δοκεῖ δὲ μέγα τι εἶναι καὶ χαλεπὸν ληφθῆναι ὁ τόπος", Aristotel, Fizika,, 4, 212a7-a8. Usp. i: Martin Heidegger, Die Kunst und der Raum. - L'art et l'espace, Erker, St. Gallen, 1969, s. 5.
² "Itaque licet definire locum esse argumenti sedem, argumentum autem rationem, que rei dubiae faciat fidem." Ciceron, Topica, II §§ 8.
³ Isto, II §§ 7.
⁴ Usp. "tanta vis admonitionis inest in locis; ut non sine causa ex iis memoriae ducta sit disciplina." Ciceron, De finibus bonorum et malorum, 5, 2.
⁵ Usp. Ciceron, Topica, II §§ 6.
⁶ Usp. isto II §§ 6.
⁷ Usp. isto II §§ 7.
⁸ Usp. Dialogus philosophandumne sit, 1545. hrvatskog filozofa i pjesnika Frana Trankvila Andreis Dalmate.
⁹ Usp. Leibnizovo načelo nepropusnosti [ἀντιτυπία], kao nemogućnosti prebivanja dvaju tijela u istome prostoru. usp. i Zenonov paradoks kretanja i značenje τόπου τόπος u Arist. Fiz. IV 209a25.
¹⁰ Usp. πέρας χρόνου - vremenska granica, Arist. Fizika, 4, 222a12.
¹¹ Usp. "in Gang bringen des Philosophierens, die Philosophie in uns zum Geschehen werden lassen". Martin Heidegger, Einleitung in die Philosophie, GA Bd, 27pp, 2-4.
¹² G.W.F. Hegel, Wissenschaft der Logik, Hofenberg, Berlin, 2016, S. 424.