Rani europski porculan - manufakture Meissen i Du Paquier

Nova znanstvena istraživanja materijala i tehnologije proizvodnje

Kratka povijest porculana u Europi

Svoje ime porculan duguje velikom putniku i istraživaču Marcu Polu koji ga u svojim sjećanjima opisuje kao vrstu kineske keramike sjajne bijele površine i tankih stijenki posuda koje uspoređuje sa školjkom morskog puža porcella. Marco Polo koji je boravio u Kini u XIII. st. u doba vladavine mongolske dinastije Yuan mogao je vidjeti tek rane primjerke kineskog ocakljenog porculana bez tipičnog plavog oslika koji se pojavio potkraj XIII. st. i prevladao od XIV. st. Prvi primjerci kineskog porculana dospjeli su u Europu iz islamskih zemalja. Suprotno Europi islamski svijet stoljećima je ostao povezan sa zemljama Dalekog istoka i Indijskog potkontinenta. Vladavina dinastije Yuan i veliko mongolsko carstvo potpomoglo ne samo razvoju trgovine nego i razmjeni tehničkih znanja. Tako je i oslikavanje porculana plavom bojom dobivenom od kobaltnog oksida porijeklom s Bliskog istoka gdje su ga koristili za oslikavanje keramike. Svojstvo kobaltnog oksida da može podnijeti visoku temperaturu pečenja porculana (12500-13000C) zadržavajući tamnoplavu boju činilo ga je savršenim bojilom kojim su se isticali različiti motivi u suprotnosti sa sjajnom bijelom porculanskom površinom. Plavo oslikani porculan toliko se sviđao islamskim vladarima da su skupili danas najpoznatije zbirke ranog kineskog porculana.1

Otkrićem pomorskog puta, predvođene Portugalom, a kasnije i Španjolskom, te od XVII. st. osobito Nizozemskom i europske zemlje uspostavile su trgovačke veze s Dalekim istokom otkuda su uvozile raznu luksuznu robu. U teretnim spremnicima velikih trgovačkih jedrenjaka uz začine, svilu i druge dragocjenosti sve više prostora pripadalo je porculanu. Zbog krhkosti materijala i dugog puta obilježenog čestim brodolomima cijena porculana bila je tako visoka da se uspoređivala s cijenom zlata i srebra pa je bio poznat kao „bijelo zlato“ i bio je dostupan tek najbogatijima, posebno kraljevskim dvorovima.

Potkraj XVII. st. trgovina porculanom bila je pod nadzorom nizozemske Istočnoindijske kompanije (Vereenigde Oostindische Compagnie - VOC) koja je bila organizirana kao prva svjetska korporacija. Započela je udruživanjem slobodnog kapitala u dioničko društvo, imala je upravu od sedamnaest direktora poznatih kao Herren XVII sa sjedištem u Amsterdamu, vlastitu vojsku pod zapovjedništvom guvermera sa sjedištem u Bataviji (danas Jakarta), te organiziranu nabavu, proizvodnju, skladištenje i prijevoz najrazličitije luksuzne robe od Japana preko Kine, zemalja Indokine do Europe. Pristigla roba uključujući i porculan prodavala se na dražbi. Jedan od najvećih kupaca dalekoistočnog porculana bio je tada August II. Jaki princ elektor Saske i izborni kralj Poljske (1670. – 1733.). Poznat na europskim dvorovima kao vladar koji „boluje od porculana“ (franc. malaise de porcelaine) August II. Jaki godinama je preko svoga predstavnika u Amsterdamu kupovao tako velike količine porculana2 da je konačno osiromašio i državnu riznicu. Francuski isusovac otac François Xavier D'Éntrecolle posjetio je kineski grad Jingdezhen u kojem je milijun stanovnika proizvodilo samo porculan od kojeg je veliki dio bio namijenjen izvozu u Europu. U pismu iz 1712. g. opisao je detaljno način proizvodnje ali europski keramičari nisu saznali i kemijski sastav glina za porculansku smjesu. Tajna proizvodnje porculana bila je u Europi početkom XVIII. st. još neotkrivena.

August II. Jaki, princ elektor Saske i kralj Poljske Potraga za tajnom porculana kao državni projekt
Opsjednut otkrivanjem tajne proizvodnje porculana, August II. Jaki zaposlio je uglednog znanastvenika Ehrenfrieda Waltera von Tschirhausa (1651. – 1708.) da pretraži sva moguća nalazišta naslaga glina na području Saske koja bi mogla biti pogodna sirovina. Tijekom 1680–tih godina Tschirnhaus se osobito zanimao za primjenu znanstvenih istraživanja u proizvodnji stakla i keramike. Osnovao je i prvu manufakturu stakla u Saskoj i unaprijedio način poliranja. Godine 1782. posebno se posvetio razvoju teorije zagrijavanja pojačavanjem snage sunčevih zraka odbijanjem od zakrivljene površine sažimajući i usmjeravajući ih uz pomoć velikih leća i ogledala prema prethodnoj zamisli francuskog znanstvenika Françoisa Villettea (1621. – 1698.).

Pomoću njih uspio je razviti visoke temperature od 15000 do 20000C koje su nadmašivale mogućnost bilo koje tada poznate peći. Zahvaljujući tom otkriću Tschirnhaus je saznao da se porculan može rastaliti, te je tijekom 1683. i 1684. g. počeo zagrijavati određene uzorke raznih mineralnih sirovina u potrazi za pogodnom mješavinom. Zahvaljujući poznavanju proizvodnje stakla uspio je do 1699. g. proizvesti vrstu keramike visoke temperature pečenja sličnu porculanu.

Godine 1705. prema naredbi Augusta II. Jakog Tschirnhausu se u istraživanjima priključio mladi suradnik Johann Friedrich Böttger (1682. – 1719.). Suprotno uglednom znanstveniku Tschirnhausu Böttger je bio poznat kao alkemičar. Školovan za ljekarnika u Berlinu posvetio se alkemijskim pokusima kojima je trebao pretvoriti metal u zlato i navodno je 1701. g. pred dva povjerljiva svjedoka „pretvorio“ dva srebrna novčića u zlato što je odmah privuklo pozornost pruskog kralja koji je naredio njegovo uhićenje, te je Böttger pobjegao u Sasku. Tu ga je odmah uhitio August II. Jaki i zatvorio u dvorac Albrechtsburg u Meissenu gdje je trebao nastaviti pokuse. Budući da se zlato nije pojavilo, 1705. g. August II. Jaki premjestio ga je k Tschirnhausu. Böttger se u početku nerado priključio Tschirnhausovim istraživanjima ali je u strahu za život konačno pristao surađivati.

Nakon prvih uspjeha, 1706. g. August II. Jaki obratio se za pomoć Gottfriedu Pabstu von Oheimu (1656. – 1729.) savjetniku za rudarstvo u Frieburgu, stručnjaku za rudače i minerale te preradu metala, radi izgradnje velike peći s visokom temperaturom pečenja. Zahvaljujući njegovom znanju o mineralima razvijeni su i prvi recepti za proizvodnju nadcaklinskih emajlnih boja.

U rujnu 1707. g. tri podrumska svoda u dresdenskoj utvrdi preuređena su za proizvodnju keramike u peći s visokom temperaturom. Ta je prva keramika bila neželjene smeđe boje ali izrazito tvrda što je omogućilo ukrašavanje površine graviranjem uz pomoć kotača poput poludragog kamenja. Uz Oheima grupi se 1707. g. priključio liječnik i prirodoslovac dr. Bartholomai (1670. – 1742.) koji se u potrazi za najboljom mješavinom posebno bavio istraživanjima raznih vrsta glinenih sirovina s područja Saske. Dokumentom datiranim 15. siječnja 1708. g. potvrđen je izum prvog europskog porculana, a pronalaskom nalazišta bijele gline - kaolina najprije u Erzgebirgeu a potom i u Aueu kod Schneeberga u Saskoj, započela je proizvodnja željenog bijelog porculana. Nakon Tschirnhausove smrti Böttger je preuzeo posao ali i slavu pronalaska pravog europskog porculana. Tajna proizvodnje bila je toliko značajna da se smjesa nazivala arkanum – tajno znanje dostupno samo odabranima koje potječe iz alkemijske tradicije, a majstor koji je znao sastojke za proizvodnju zvao se arkanist.

U želji da zadrži tu tajnu August II. Jaki premjestio je proizvodnju u utvrdu Albrechtsburg u Meissenu koja je službeno započela 6. kolovoza 1710. g.

Ehrenfried Walter von Tschirhaus / Johann Friedrich Böttger
Proizvodnja porculana kao privatno poduzetništvo - manufaktura Du Paquier
Dana 23. siječnja 1710. g. Središnji ured države Saske izdao je Vrhovnu uredbu na latinskom, francuskom, njemačkom, nizozemskom kojom je objavio svima o pronalasku izrade pravog porculana. To je izazvalo zavist svih europskih dvorova i proizvodnja porculana postaje najtraženijom tajnom početkom XVIII. st., a tajna koju svi traže to ne može dugo i ostati.
Godine 1717. u Beču je živio nizozemac Claudius Innocentius Du Paquier predstavnik u Vojnom savjetu carskog dvora. Poduzetnog duha s tipično nizozemskim smislom za zaradu Du Paquier je okupio grupu poduzetnika spremnih na rizično ulaganje kapitala kojim je od cara Karla VI. (1685. – 1740.) zatražilo i dobilo carsku dozvolu za privilegiju u proizvodnji porculana na 25 godina. Među poduzetnicima bio je i zlatar Christoph Conrad Hunger koji je možda već saznao Böttgerov tajni recept. Zamisao Du Paquiera nije se zasnivala na ulaganju kapitala u pokuse i znanstvena istraživanja već na ranom obliku industrijske špijunaže. U dramatičnim okolnostima iz dobro čuvane utvrde u Meissenu odveo je majstora arkanista Samuela Stöltzela u Beč uz velika obećanja kako bi osposobio peć i odmah započeo proizvodnju. Uz Stöltzela stigao je i mladi talentirani slikar višebojnih ukrasa na caklini Johann Georgius Höroldt (1696. – 1775.) pa je nakon prvih uspješnih pokusa pokrenuta proizvodnja s desetak radnika. Glas o uspjehu bečke radionice ubrzo je stigao do Augusta Jakog koji se nije olako mirio s gubitkom prestiža te je vjerojatno tajnim pregovorima nagovorio nezadovoljne Stöltzela i Höroldta na povratak u Meissen pri čemu je Stöltzel uništio bečku radionicu i zalihe sirovina. Nezadovoljni Hunger također je napustio Beč i otišao u Veneciju u manufakturu porculana Vezzi.

Poduzetni Du Paquier nije se obeshrabrio odlaskom suradnika već je 1721. g. proširio manufakturu na novoj lokaciji i uspješno nastavio proizvodnju sve do 1744. g. kada je istekom carske privilegije pod teretom dugova predao manufakturu nadvojvotkinji Mariji Tereziji.

Vaza za tulipane, oko 1725. (detalj) prikazuje Du Paquiera koji sjedi za stolom okružen porculanom. U okviru je natpis (na latinskom): Zdjele koje je nekada Beč dovozio morem uz tisuće opasnosti sada sam proizvodi, Metropolitan Museum, inv. br. 54.14794
Rani porculan iz Meissena
U Kini porculan se proizvodio iz smjese kaolina nastalog razgradnjom granitnih stijena pod utjecajem prirodnih sila i „kineskog kamena“ (kin. petuntse) koji se sastoji od kremenog pijeska, hidrosilikatnih sedimentnih minerala (hidrotinjci ili mika) i glinenca u omjerima 2:1:1. U nedostatku petuntsea europski keramičari su pokušali naći druge minerale koji bi u pečenju omogučili stapanje kvarcnog pijeska i kaolina čije je talište iznad 17000C daleko više od mogućnosti paljenja bilo koje tadašnje peći. Dodavanjem spojeva kalcija kao fluksa koji u kemijskom procesu snižavaju temperaturu taljenja Böttger (ili Tschirnhaus?) uspio je proizvesti porculan. Suvremena istraživanja upotrebom XRF fluorescentnog spektrometra koji očitava sastav porculanskih predmeta neinvazivnim postupkom pokazuju da se Böttgerova smjesa zasnovana na mineralima bogatim kalcijem porijeklom iz usitnjenog alabastera kao fluksom zadržala u proizvodnji u Meissenu do oko 1730. g. Nakon toga recept se promijenio i kalcijem bogatu porculansku smjesu zamijenila je upotreba glinenca bogatog kalijem koji se miješao s kaolinom ali i fino usitnjenim porculanom oštećenim i odbačenim nakon pečenja. To je dokaz da je količina otpada u postupku proizvodnje bila velika.

Navedena istraživanja također su pokazala da se u Meissenu koristio kaolin visoke čistoće osobito nakon 1720. g. kada je sirovinu iz Colitza (62% kaolinita i 36% silicija s primjesama željeznog, titanijevog i manganovog oksida) zamijenila sirovina iz Auea (93% kaolinit, 5% silicij i primjese - željezni, kalcijev, manganov i titanijev oksid). Sačuvane knjižice arkanista Köhlera i Stöltzela navode različite recepte za pripremanje porculanske smjese i odgovarajuće cakline tijekom 1720-tih godina kada je alabaster i vapnenac kao fluks postupno zamijenio kalijev glinenac. Iz tih zapisa može se zaključiti da se tijekom 1720-tih u izradi porculanskog tijela koristila mješavina sirovina iz Colditza i Auea (u omjeru 1:2), dok se za caklinu koristila samo sirovina iz Coditza. Recepti u knjižici majstora slikara (njem. obermahler) Höroldta također otkrivaju da se u izradi porculanskog tijela vodilo računa i o naknadnom oslikavanju pa se primjerice u zapisu iz 1734. g. navodi da se za predmete namijenjene oslikavanju kobaltnoplavim ispod cakline u stilu dalekoistočnog porculana Imari pripremala smjesa za porculansko tijelo s visokim udjelom glinenca prema kaolinu često i uz dodatak sirovina s više primjesa nego što ih je imao kaolin iz Auea što je dodatno snižavalo potrebnu temperaturu pečenja.

Suprotno proizvodnji porculana na Dalekom istoku gdje se ocakljivalo osušeno nepečeno porculansko tijelo u Meissenu, a kasnije i u drugim europskim manufakturama porculana, od početka proizvodnje primijenjivao se postupak prvog pečenja neocakljenog porculanskog tijela na nižoj temperaturi od oko 7500-10000C ovisno o sastavu porculanske smjese pri čemu započinje taljenje i povezivanje čestica fluksa, kaolina i silicijevog oksida u polupropusnu staklastu kristaličnu strukturu tvoreći porculansko tijelo dovoljne čvrstoće za daljnju obradu.

U prvoj pol. XVIII. za oslikavanje porculana ispod cakline koristio se samo kobaltni oksid na predmetima koji su oslikom oponašali dalekoistočni izvozni porculan Imari. Potom se predmet uronio u caklinu. Prozirna caklina sastojala se većinom od silicijevog oksida s dodatkom kalcijevog i kalijevog oksida dok se udjel aluminijevog oksida nakon 1730. g. u smjesi smanjio da bi se snizila teperatura taljenja i caklina bolje vezala za porculansko tijelo. Potom se uklanjao višak cakline na dnu kako se predmet ne bi zalijepio za dno peći. Tako ocakljeni porculan pekao se na temperaturi od oko 13000-13500C. Prilikom pečenja razvijaju se mjehurići plinova koji su se u ranom razdoblju proizvodnje često zadržavali unutar cakline tvoreći neželjeni neprozirni sloj. Nakon hlađenja ocakljeni porculanski predmeti bili su spremni za oslikavanje emajlnim bojama na caklini. Emajlne boje imaju kemijski sastav stakla od silicijevog oksida, olovnog oksida koji služi kao fluks za snižavanje temperature taljenja i metalnih oksida koji daju pojedinu boju. Ti sastojci su se miješali i talili da bi se dobila obojena staklena masa koja se potom usitnjavala do finog praha. Prah se miješao s uljnom tekućinom da bi se mogao kistom nanositi na caklinu. Radi visokog udjela olovnog oksida emajlne boje na caklini pekle su se na nižoj temperaturi od oko 7000-8000C pri čemu je uljna tekućina izgorila ostavljajući tanki emajlni sloj povezan s površinom cakline.

Podaci u Höroldtovoj knjižici o postupcima višebojnog oslikavanja nadcaklinskim emajlnim bojama otkrivaju brzi razvoj tehnike i dostupne palete boja. U početku proizvodnje porculana oko 1713. g. za dobivanje višebojnog oslika bili su dostupni samo neki metalni oksidi čija upotreba je povezana s tradicijom emajliranja metalnih predmeta koje je uveo zlatar Georg Funcke. To su bile crvena boja iz željeznog oksida, zelena boja iz bakrenog oksida, napuljska žuta iz antimonova oksida (u obliku olovnog antimonata), nadcaklinska plava iz kobaltnog oksida i Casiusova purpurna boja (koloidno zlato). Tijekom 1723. – 1724. g. Höroldt je razvio dodatnu paletu boja miješajući međusobno metalne okside da bi dobio određenu promjenu tonova unutar pojedine boje. Tako je primjerice za izradu crne emajlne boje uz osnovno bojilo od manganovog oksida dodavao malu količinu kobaltnoplavog oksida.

Rani porculan iz manufakture Du Paquier
Znanstvena istraživanja porculanskih predmeta iz manufakture Du Paquier provedena upotrebom XRF fluorescentnom spektrografa pokazala su da je sastav porculanske smjese bogat kalcijem, a siromašan kalijem što odgovara Böttgerovom porculanu iz ranog razdoblja manufakture u Meissenu do 1730. g. To je sukladno činjenici da je odbjegli Stöltzel iz Meissena donio Du Paquieru tajne proizvodnje porculana. Detaljnija analiza prisutnosti drugih spojeva pokazuje i razlike poput većeg udjela željeznog i titanijevog oksida što proizilazi iz upotrebe sirovina različitog porijekla. Veći udjel željeznog oksida u Du Paquierovom porculanu odgovoran je i za blago žuti ton porculanskog tijela za razliku od izrazito bijelog tijela porculana iz Meissena. Unutar istražene grupe porculanskih predmeta manufakture Du Paquier također se uočavaju manje razlike u omjerima kalija i kalcija kao fluksa pa se prema tome predmeti mogu svrstati u nekoliko grupa ovisno o tim omjerima. To je i pokazatelj da je za razliku od Meissena manufaktura Du Paquier nabavljala sirovinu iz više nalazišta s različitim mineralnim sastavom ali je moguće i da su se u manufakturi radile prilagodbe dodavanjem određenih sastojaka u svrhu poboljšanja smjese. Neki od istraženih predmeta, poput čajnika s poklopcem iz Art Institute u Chicagu imaju različiti sastav porculanskog tijela posude i poklopca. (inv. br. 1987.216a, 1987.216b).

Višebojno ukrašavanje na caklini
Žuta boja dobivala se od olova i antimona u obliku olovnog antimonata („napuljska žuta boja“) dok se u malom udjelu mogu naći cink i posebno željezni oksid dodatkom kojega se mogu postići promjene tona žute boje. Dodatkom cinka u napuljskožuti pigment dobiva se sjajna žuta boja poput kore limuna, a bez prisutnosti cinka zagasitiji žuti ton. Postupak je bio poznat iz vremena renesansne talijanske oslikane majolike a koristio se i za ukrašavanje venecijanskog stakla što je očito bilo poznato slikarima na porculanu u Beču. Suprotno manufakturi Du Paquier na porculanskim predmetima iz Meissena iz istog razdoblja cink nije prisutan u emajlnom pigmentu žute boje sve do XIX. st.

Figurica Kineski dječak sa šeširom od kupusova lista / Meissen, oko 1745. g. / majstor modelar: Johann Joachim Kändler / Muzej Mimara, inv. br. ATM 1055 Plava boja na Du Paquierovom porculanu dolazi u tri nijanse - svijetla prozirna plava, tirkiznoplava i duboka tamnoplava. Osnova im je kobalt s dodatkom nikla i arsena, a može sadržavati bakar, željezo i kalij.

Za razliku od napuljske žute boje i manufaktura Du Paquier kao i manufaktura u Meissenu koristili su se istim receptima za pripremu plavih emajlnih pigmenata koji su već bili poznati u europskoj proizvodnji fajanse, a obje manufakture snabdjevale su se iz saskih rudnika kobalta u Erzgebrigeu.

Istraživanja su pokazala da nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li je mala prisutnost bakra, željeza i kalija nečistoća u nedovoljno pročišćenoj kobaltnoj sirovini ili je namjerni dodatak radi postizanja određenog tona ili sjaja plave boje. U kobaltnoplavoj boji nanesenoj ispod cakline na porculanu u stilu dalekoistočnog porculana Imari iz manufakture Du Paquier nije pronađen arsen dok je nikal prisutan. Na istraženim primjercima porculana iz Meissena utvrđeno da je oznaka manufakture u obliku ukriženih mačeva ispod cakline oslikana čistim kobaltnim oksidom bez primjesa.
Tanjurić za šalicu ukrašen uzorkom Tischchenmuster po uzoru na dalekoistočni izvozni porculan Imari / Meissen, oko 1735. g. / kobaltnoplava boja ispod cakline, višebojni oslik na caklini / Muzej Mimara, inv. br. ATM 1053

Tanjur ukrašen po uzoru na dalekoistočni izvozni porculan Imari / Beč, manufaktura Du Paquier, oko 1730. g. / kobaltnoplava boja ispod cakline, višebojni oslik na caklini, pozlata / Zbirka Marton
Posuda za juhu s ručkama u obliku leoparda / Beč, manufaktura Du Paquier, oko 1735. – 1740. g. / svijetloplava boja unutar višebojnog oslika na caklini / Zbirka Marton

Zelena boja u svoje tri nijanse prisutne na porculanu iz manufakture Du Paquier – svijetlozelena ili žutozelena, prozirna zelena i plavozelena ili tamnozelena – ponajbolje oprimjeruju vještinu i profinjenost bečkih slikara na porculanu već na početku rada manufakture, a koji će kasnije, osobito u razdoblju klasicizma, dosegnuti vrhunac. Osnova za izradu zelenih pigmenata je bakreni oksid koji se za potrebe raznih nijansi miješao s drugim emajlim bojilima. Tako se primjerice žutozelena boja dobivala dodatkom napuljske žute boje katkada uz mali dodatak kobaltnoplavog pigmenta radi promjene nijanse. U izradi tamnozelenog pigmenta bakreni oksid miješao se s kobaltnim oksidom, a mala promjena nijanse dobivala se dodatkom napuljske žute boje. Osobito profinjena bila je prozirna zelena boja dobivena od čistog bakrenog oksida i kositrenog oksida dobivenog iz minerala kasiterita. Zelena boja dobivala se i miješanjem pigmenata napuljske žute i kobaltnoplave boje bez upotrebe bakrenog oksida što se može uočiti na nekim primjercima porculana iz manufakture Du Paquier kao i na porculanu iz manufakture u Meissenu gdje se zadržala sve do XIX. st.

Purpurna boja bila je uz plavu, crvenu i crnu boju jedna od prvih koja se koristila u manufakturi Du Paquier. Poznata i kao Cassiusova purpurna boja, dobivala se kemijskom reakcijom soli zlata s kositrenim kloridom pri čemu nastaje zlato u koloidnom obliku. Ovisno o udjelu zlata naspram kositra ovisila je i nijansa purpurne boje. Na porculanu iz manufakture Du Paquier mogu se razlikovati tri osnovne nijanse: ružičastopurpurna, tamnopurpurna i plavopurpurna boja.
Trembleuse / Beč, manufaktura Du Paquier, oko 1725. – 1730. g. / različite nijanse purpurne boje unutar višebojnog oslika na caklini, pozlata / Zbirka MartonManufaktura u Meissenu koristila se istim receptom sve do početka XX. st. Dodatne nijanse u tamnoj purpurnoj i plavoj purpurnoj boji dobivale su se dodavanjem bakrenog ili kobaltnog pigmenta. Tu se recepti manufaktura razlikuju jer su istraživanja pokazala da se na primjercima Du Paquierovog porculana koristio bakreni oksid dok se kobaltni oksid može naći samo u tragovima, a na porculanu iz Meissena otkriven je visoki udjel kobaltnog oksida pomiješanog s Cassiussovim purpurom. Zdjelica / Beč, manufaktura Du Paquier, oko 1725. g. / Ukras pod nazivom ptica i grana (njem. Vogel-Ast-Dekor) jedan je od prvih višebojnih tipova oslika na caklini manufakture Du Paquier u punoj paleti emajlnih boja / Zbirka MartonCrna boja na porculanu iz manufakture Du Paquier dobivala se od bakrenog i manganovog oksida upotrebom samo jednog od njih ili miješanjem oba oksida uz povremeni dodatak željeznog oksida. Isti način proizvodnje koristio se manufakturi u Meissenu ali i u privatnim radionicama slikara na porculanu (njem. Hausmaler). Tehnika oslikavanja samo crnom bojom naziva se Schwarzlot („ukras od crnog olova“) i potječe od oslikavanja staklenih predmeta u kasnom XVII. st. u radionicama Češke i Šleske. Tako naslikani ukras dodatno se ističe dodavanjem bogate pozlate. U manufakturi Du Paquier za izradu Schwarzlota koristila se mješavina bakrenog i manganovog oksida ali su se omjeri prilagođavali potrebama slikanja. Tanjur / Beč, manufaktura Du Paquier, oko 1730. g. / Oslik u tehnici Schwarzlot, pozlata / Zbirka Marton
Trembleuse / Beč, manufaktura Du Paquier, oko 1735. g. / Oslik u tehnici Schwarzlot prema predlošcima s bakropisa, pozlata / Zbirka Marton

Primjerice za oslikavanje nizom finih usporednih i prekriženih crta preuzetim iz bakropisnih predložaka koristio se pigment dobiven od bakrenog oksida s malim udjelom željeza i još manjim udjelom mangana i nikla. Slični omjeri metala prisutni su i na primjercima crno oslikanog ranog porculana iz Meissena. Na crno oslikanim predmetima na kojima su prisutne veće površine crne boje u promjenjivim tonovima, u manufakturi Du Paquier dodavala se Cassiusova purpurna boja, a slikanje se izvodilo mjestimičnim pojačavanjem debljine emajlnog sloja. Ta tehnika nije se koristila na crno oslikanom porculanu iz Meissena. Postoje primjeri višebojno oslikanog porculana s tamnim gotovo crnim detaljima izvedenim od pigmenta dobivenog miješanjem oksida željeza, mangana, kobalta, titanija i kroma.

Crvena boja na caklini u raznim nijansama dobivala se upotrebom željeznog oksida pažljivim odabirom veličine čestica bojila u emajlu i nadzorom nad temperaturom pečenja. Čajnik / Beč, manufaktura Du Paquier, oko 1725. g. / Višebojni oslik na caklini u osnovnoj paleti emajlnih boja / Zbirka MartonSmeđa boja dobivala se miješanjem željeznog oksida s manganovim oksidom. Postojali su i drugi recepti za različite nijanse s optičkim dojmom smeđe boje, primjerice u manufakturi u Meissenu Stöltzelova „kapucinerova smeđa“ (njem. Kaputzinerbraun) sadržavala je mješavinu žutog i crnog pigmenta. Druga mješavina s optičkim dojmom smeđe boje dobivala se miješanjem crnog pigmenta i Cassiusovog purpura.

Pozlaćivanje kao oblik ukrašavanja porculana postojao je od početka proizvodnje u obje manufakture. U Meissenu je to bilo povjereno zlataru Funckeu koji je pozlaćivanje uveo 1722. g. Zlatar Hunger, od početka suradnik Du Paquiera, prenio je iskustvo svoje struke bečkoj manufakturi osobito u dobivanju različitih tonova boje pozlate. Tako se primjerice dodatkom bakrenog oksida u zlatni prah može dobiti pozlata crvenkastog odsjaja poznatog kao „crveno zlato“. Suprotni dojam može se se postići dodavanjem srebrnog praha čime se dobiva hladniji ton odsjaja poznat pod nazivom „zeleno zlato“.

Provedena istraživanja pokazala su da je pozlata na porculanu iz Meissena izvedena upotrebom čistijeg zlata, dok su u pozlati na porculanu iz manufakture Du Paquier otkrivene veće količine srebra.
Šalica za juhu / Beč, manufaktura Du Paquier, 1725. – 1730. / Višebojni oslik na caklini u nijansama crvene boje, žutozelenoj boji i plavopurpurnoj boji s pozlatom / Zbirka MartonPosrebrivanje kao način ukrašavanja porculana rijetko se primijenjivalo radi sklonosti srebra tamnjenju pri čemu se na površini stvara sloj srebrnog sulfida i posrebreni sloj gubi sjaj.

Trembleuse / Beč, manufaktura Du Paquier, 1725. – 1730. g. / Kobaltnoplava boja ispod cakline, crvena i zelena boja na caklini, potamnjeli posrebreni rubovi / Zbirka Marton

Zaključak
Provedena istraživanja su pokazala da je tijekom ranog razdoblja proizvodnje porculana u Meissenu 1710. – 1730. g. došlo do ubrzanog napretka u poboljšanju kakvoće porculanske smjese što se može povezati s trajnim izvorima kvalitetnih sirovina u Saskoj svakodnevno dostupnim manufakturi. Porculan proizveden u manufakturi Du Paquier u istom razdoblju ima promjenljivi kemijski sastav koji vjerojatno potječe od upotrebe sirovina različitog porijekla i kakvoće.

Višebojno oslikavanje emajlnim pigmentima u manufakturi Du Paquier s druge strane jasno pokazuje brzi tehnološki napredak te profinjenost i vještinu majstora slikara kojima je u tom trenutku nadmašila manufakturu u Meissenu. Analiza kemijskog sastava napuljske žute boje u upotrebi u manufakturi Du Paquier primjerice pokazuje visoki udjel cinka puno ranije nego u manufakturi u Meissenu. Upotreba Cassiussove purpurne boje u nekim crnim pigmentima, miješanje crnog i purpurnog pigmenta radi postizanja optičkog dojma smeđe boje, te dodavanje srebrnog praha u zlatni prah za dobivanje hladnog odsjaja „zelenog zlata“ tehnološke su inovacije koje potvrđuju da je tijekom svoga kratkog djelovanja Du Paquierova manufaktura uspjela dostići izuzetno visoku razinu kvalitete slikanja pretvarajući svaki komad porculana u malo umjetničko djelo.

Milica Japundžić, muzejska savjetnica

Napomena:
Radi pojednostavljenja teksta svi spojevi s kisikom nazivaju se oksidima bez obzira na broj kisikovih atoma u molekuli.


Literatura:
Bezur A., Casadio F.: Du Paquier Porcelain – Artistic Expression and Technological Mastery: A Scientific Evaluation of the Materials, Metropolitan Museum na Researchgate.net/publication/259978294.

Quieroz C. M.; Agathopolous S.: The Discovery of European Porcelain Technology, Prudencio (Trabalhos de Arqueologia) 42, str. 211-215, Lisabon, Instituto Português de Arqueologia, 2005.

Zumbulyadis N., Thieren van N.: Changes in the Body, Glaze and Enamel Compositions of Early Meissen Porcelain 1723 – C. 1740, Archaeometry 62, str. 22-41, University of Oxford 2019.

***
Razgledajte izložbu:
Sjaj bijelog zlata - Bečka manufaktura porculana 1718. – 1864. - Zbirka Marton

Galerija

Kontakt

Muzej Mimara
Rooseveltov trg 5, 10000 Zagreb

Tel: 01/4828-100
Fax: 01/4826-079
Email: mimara@mimara.hr

Društvene mreže

Otvoreno za posjetitelje

1. listopada - 30. lipnja:
utorak, srijeda, petak, subota 10 - 17 h
četvrtak 10 - 19 h
nedjelja 10 - 14 h

1. srpnja - 30. rujna:
utorak - petak 10 - 19 h
subota 10 - 17 h
nedjelja 10 - 14 h

ponedjeljkom zatvoreno